Odrastala sam u vjerovanju kako je drugima reći NE manjak ljubavi i nedostatak poštovanja. Odgajana sam da sam sebična i egoistična ako drugima kažem NE. Nekad sam se pitala kako to da ja ne smijem reći NE, a roditelji su često na moje potrebe odgovarali s NE.
„Ja bih nove hlače!“ „Ne, imaš one od prošle godine.“
„Gladna sam!“ (u 11 sati ujutro) „Ne, ne možeš biti sada gladna, ručak je u podne.“
„Voljela bih pogledati crtani!“ „Ne, sada je utakmica koju moram gledati.“
Sama sam zaključila da se NE može reći kada si „svoj čovjek“ – odrastao, zaposlen i roditelj. Zaključila sam da se tako odgajaju djeca, jer su često rečenice mojih roditelja završavale s: “Ne… to je za tvoje dobro, shvatit ćeš jednog dana!“
U gostima, pravilo moje obitelji je bilo reći ne svemu što se nudi, jer je to pristojno. Jer je NE bio znak dobrog odgoja. Znala sam očiju kao lopta gledati u poslastice kojima su me nudili i u duši plakati jer im moram reći NE.
NE je bilo izbačeno iz moga rječnika. Nije postojalo. A nisu postojale ni moje potrebe. Niti mogućnost izražavanja: Ja bi/ja ne bi, Ja hoću/ja neću, Ja volim/ne volim, Meni se sviđa/ne sviđa…. Imala sam potrebe svojih roditelja: spavati kada se njima spava, jesti kada se njima jede, šetati kada se njima šeta, gledati televiziju kada i oni… I moji roditelji nisu imali NE za druge. Često su „letjeli“ na sve strane, rijetko su bili kući od silnog govorenja DA drugima. Navečer bi mrtvi umorni, ležali na kauču i mislili na što su sve pristali slijedeći dan. Koristili su DRUŠTVENI JEZIK – jezik važan za odnose koji je pun pristojnosti i ljubaznosti, pun DA i pristajanja. Sada znam da su odnosi koji su utemeljeni na stalnom govorenju DA kupovina osjećaja vrijednosti. Svi su za nas govorili da smo „dobri“. Hranila sam se osmijesima, pogledima, zahvalama drugih. Cijena? Nisam poznavala sebe. Ja sam bila svi drugi.
OSOBNI JEZIK kojim dijete počne govoriti (ja želim/ne želim, meni se sviđa/ne sviđa) roditelji počnu ispravljati s ciljem da bi dijete bilo pristojno i „dobro“. Roditelji vole čuti da im je dijete lijepo odgojeno. Ne daju priliku upoznati to svoje dijete, koje ima svoje potrebe, granice i vrijednosti, i ne dopuštaju djetetu da ono upozna svoje roditelje koji također imaju vlastite potrebe, granice i vrijednosti. Kako Jesper Juul kaže: “U ovoj obitelji ne samo da je dozvoljeno nego je i poželjno izraziti svoje potrebe, želje i žudnje.“ Izražavanje nije garancija da će sve biti ostvareno, to je prilika za bolje upoznavanje svih članova obitelji, čime se razvija samosvijest – naše znanje o sebi i doživljaj onoga tko smo i što mislimo o sebi takvi kakvi jesmo.
Signal koji mi je poručio da previše govorim DA bila je bezvoljnost, nedostatak vremena i unutarnja ljutnja na sve oko sebe. Na pitanje „Što sada želiš?“ nisam imala svoj odgovor. Počela sam učiti kako reći NE – čemu, kada i kako? Citirat ću opet Jespera Juula koji je rekao: “Najbolje NE i NE s najviše ljubavi je ono NE koje kažete drugima kada sami sebi kažete DA – svojim granicama, potrebama, vrijednostima i željama.“
I sama sam roditelj. Prve dvije godine života svoje kćeri svoje potrebe i želje sam odgodila, osluškivala sam i zadovoljavala njezine potrebe, jer je to potrebno da dijete preživi. Nakon druge godine polako sam vraćala svoje potrebe i želje s ciljem da moja kćer nauči kako je živjeti u zajednici te da nauči izražavati svoje potrebe i želje. Da postane samostalna, odgovorna osoba i osoba koja poznaje sebe. Nakon moga NE često je slijedila frustracija (ljutnja, tuga, plač), a ja sam bila tu da je vidim i razumijem i naučim je da postoje i drugi ljudi sa svojim potrebama i željama koje treba uvažavati. Odnos među ljudima je dvosmjeran.
U roditeljstvu, često govorimo DA iz krivih razloga: premalo provodimo vremena sa djecom, vjerujemo da je stalno DA izraz ljubavi, ne želimo ulaziti u sukobe s djecom, ne želimo biti „loši roditelji“. Roditelji mogu reći NE kada osjećaju da je to potrebno jer tako pomažu djetetu da izgradi dovoljno vlastitog integriteta i kaže NE u situacijama koje se događaju u svijetu van kuće. Ne možemo reći NE zadovoljavanju osnovnih dječjih potreba: za povezanošću, bliskošću, sigurnošću, hranom, odjećom i spavanjem. Roditeljsko NE ne bi trebalo biti konačno, važno je sjesti sa djetetom i pregovarati te ga čuti. Pregovaranje ne bi trebalo biti pritisak, nagovaranje već razgovor i dijalog. Ne traženje pobjednika ili poraženog, nego odnos ravnopravnog dostojanstva, gdje obje strane vide, čuju i trude se razumjeti.
PIŠE: Marija Mojaš-Andrijašević, pedagoginja